Razgovor s p. Ivicom Janjićem

Dragi pater Ivica, dobro došao u našu HKM Beč. Na početku, možeš li nam ukratko reći nešto o sebi i svom pozivu za franjevca i svećenika?

Hvaljen Isus i Marija! Rođen sam 27. lipnja 1990. u Brčkom. Odrastao sam u Bošnjacima kraj Županje. Prije odlaska u samostan radio sam u tvornici “Same Deutz-Fahr”, na proizvodnji kombajna. Poziv sam prvi put “doživio” s 20 godina, ipak, nisam se odmah odlučio odazvati. Preokret se dogodio kada sam, razmišljajući o kršćanstvu, spoznao da nije bit kršćanskog života moliti i ići na mise, a i dalje živjeti po svome, već je bit da me molitve i mise dovedu do toga da u svom životu slijedim i ispunim Božju volju, Njegov plan sa mnom, a ne svoj sa mnom. Sjećam se da sam si tada rekao: “Onaj koji me je stvorio zna bolje od mene što je najbolje za mene”. Kako sam bio framaš, nije bilo puno dvojbe oko toga koji ću put redovništva izabrati. Tada sam i čitao životopise raznih svetaca, ali čitajući životopis sv. Franje rekao sam: “Svaka čast ostalim svecima, ali nisu ni do koljena sv. Franji”. Velika je milost biti od Boga pozvan i služiti u najuzvišenijem i najsvetijem pozivu koji postoji na ovoj planeti. Koliko god lijep i velik, toliko odgovoran i zahtjevan. Liječnici koji operiraju pacijente, imaju veliku odgovornost oko ovozemaljskog života čovjeka koji im je u rukama, a zamislimo koliko je onda odgovornost jednog svećenika, jer mu je povjerena duša, onozemaljski život neke osobe.

Poznajem te još od vremena kada smo bili zajedno na bogosloviji i znam da si bio uključen u projektu Franjevačkih pučkih misija, reci nam nešto o tome?

Sažeto u biblijski redak, Franjevačke pučke misije mogle bi se opisati riječima: “Idite po svem svijetu i naviještajte Radosnu vijest spasenja svemu stvorenju” (Mk 16,15). To je srž misija koje su svojevrsna duhovna obnova za župu tijekom koje svatko od nas sudjeluje na različit način. Jedni su svjedočili po obiteljima, drugi u školama, bilo je programa i u crkvi. Posebnost je što su uz braću svećenike uključena i braća bogoslovi, tako se tijekom pučkih misija pobliže upoznaje i samo franjevaštvo.

Surađivao si i na evangelizaciji mladih na Ultri s don Damirom Stojićem, o čemu se tu radi?

Sveto pismo kaže: “Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen. Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika? A kako propovijedati bez poslanja?” (Rim 10,13-15). Stoga smo pošli na duhovne periferije posvjedočiti za Onoga za kojega možda mnogi od njih nisu imali prilike čuti. Kada čovjek istinski doživi Božju ljubav ne može je držati za sebe već ima potrebu dijeliti ju s drugima. Ultra je naziv za festival elektronske glazbe koji se održavao u Splitu na Poljudu koji je, u trajanju od tri dana, okupljao najpoznatije DJ-eve svijeta i veliko mnoštvo fanova. Kroz dotična tri dana, mi smo bili na Ultra evangelizaciji na kojoj smo svjedočili osobno iskustvo doživljaja Krista, konkretnim djelima pomagali bližnjima. Dijelili smo besplatno vodu, razgovarali, molili. Bilo je to prekrasno iskustvo! Posebno me se dojmila otvorenost osoba tamo. Kroz razgovore su nerijetko znali ispričati svoje životne priče iz čega je bilo lakše razumjeti zašto su sada tamo. Nikada neću zaboraviti one predivne trenutke molitve, bilo uokolo stadiona, bilo na samoj travi Poljuda. Nikada neću zaboraviti suze pojedinih ljudi, posebno jedne grupe Meksikanaca koji su rekli da još nisu imali takvu molitvu. Kada nakon molitve čujem: “dotaknuo si me u dušu”, zahvaljujem Gospodinu jer znam da to nismo mi činili svojim snagama, već On svojom milošću. Ultra evangelizacija me prije svega naučila da ljudi itekako žeđaju za Gospodinom, ali im treba netko tko će posvjedočiti da je ta Božja ljubav živa i danas, da Bog i danas ljubi kroz one koji su spremni biti Njegovi.

Uprava Provincije od rujna ove godine postavila te za dušobrižnika u HKM Beč. Koje su tvoje pastoralne obveze ovdje u Misiji i što ti se od toga najviše sviđa?

Osim onoga što je usko vezano uz dar svećeništva, povjeren mi je rad s mladima gdje bih posebno izdvojio dvije skupine – susrete frame koji se održavaju petkom te kateheze za mlade subotom. Kako sam nekoć bio framaš, uvijek me iznova oduševi vidjeti mlade koji su zainteresirani za dublje upoznavanje Krista po svetom Franji. Pokazatelj je to da spomenuti svetac itekako ima što za ponuditi današnjem mladom čovjeku. Frama nije samo mjesto molitve, pobožnosti, obrađivanja vjerskih tema, već i mjesto zajedništva, druženja, spontanosti, pjesme. Kateheze subotom rezervirane su za dublje upoznavanje istina vjere. Ovdje me raduje mnoštvo pitanja koje primam, interes za teme koje se obrađuju, a i osobno, nešto najljepše u ovom pozivu mi je razlagati istine vjere, jer i sam svaki puta nešto novo naučim pripremajući se. Posebnost ovih kateheza je što ne tumačimo samo “što” mi kao katolici vjerujemo, nego i “zašto” to vjerujemo, ne zadovoljavamo se ostati na pitanju “što je grijeh”, nego rastumačiti i “zašto je nešto grijeh”. Izdvojio bih još nešto na čemu sam kao svećenik Bogu posebno zahvalan: dar mogućnosti služenja misa i slavlja sakramenata. Prekrasno je moći biti posrednik u tako uzvišenim i svetim stvarima, duhovnim spektaklima, pogotovo znajući da ničim nisam to zaslužio već je čisti dar Božje ljubavi.

I prije si dolazio u Beč u našu Misiju kao student na učenje njemačkog jezika, kako ti se sviđa Beč?

Kada sam prije nekoliko godina, kao bogoslov, prvi put posjetio Beč, prvo što sam zamijetio bilo je mnoštvo crkava. Drugo što sam zamijetio bila je izvanjska ljepota tih crkava koje sam tada obilazio. Za gotičku katedralu teško je reći fascinirali li više izvana ili iznutra. Kod naše crkve posebno me se dojmila oltarna slika koja prikazuje Gospu oko koje je devet anđeoskih korova. Podsjeća nas na moćna duhovna bića na čiju pomoć u našim vremenima slabo računamo. Svaki grad u kojem boravimo najčešće ne pamtimo po gradu kao takvom nego po ljudima kojima smo okruženi ili u doticaju, po iskustvima koje smo stekli. Grad zapravo nisu zgrade nego ljudi, odnosi s njima.

Što voliš raditi u slobodno vrijeme, imaš li neki hobi?

Najčešće je to čitanje spisa svetaca. Trenutno čitam tumačenja svetog Augustina na Ivanovo evanđelje i fasciniran sam dubinom, vjerom i oštroumnošću Hiponskog biskupa. Posebno me se dojmi što čitanje spisa svetaca nikad nije samo puko čitanje kojim se dolazi do novih spoznaja, nego je tu i prisutnost Duha Svetoga koji progovara čovjeku u srcu, ulijeva žar, radost, još veću želju za biti katolikom i zahvalnost Bogu što sam imao milosti od malena odrastati u Crkvi.

Imaš li nekih želja ili planova za budućnost?

Kaže jedna izreka: “Sjeme raste gdje je posijano”. Rekao bih da je najvažnije sadašnji trenutak ispuniti, obogatiti, činiti ono što Gospodin traži od nas. Služiti Bogu na načine na koje me sada poziva. Nekako uvijek vreba opasnost da se previše usidrimo u budućnost te nam tako sadašnjica, svakodnevica, prazno prolazi. Istina je – jedini trenutak koji mogu promijeniti je sadašnji. Vjerujem da se, ako smo u malome vjerni, u svakodnevici, ne trebamo brinuti za budućnost. Kako me dosad vodio, neka Bog vodi i dalje. Ovo je katkad lakše reći (ili napisati) nego živjeti, no onda se sjetim riječi jednog starog franjevca iz Našica (gdje sam služio đakonski praktikum) koji je, govoreći o ustrajnosti, znao reći – kada me pitaju kako sam ustrajao do danas u svojem pozivu, ja kažem – svaki dan sam govorio: “Samo danas ću ostati Bogu vjeran.”

Na kraju, želiš li nešto poručiti vjernicima naše Misije? 

U desetom poglavlju Pravila svetog Franje koje smo mi franjevci zavjetovali živjeti, piše serafski otac: “Neka [braća] radije imaju na umu da iznad svega moraju željeti da posjeduju Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje…”. Ako je sveti Franjo stavio brigu za posjedovanje Duha Svetoga “iznad svega” drugoga, rekao bih da je to vrlo važna poruka i za sve nas danas. Mnogo toga želimo steći, posjedovati, imati, međutim, je li u tom mnoštvu i Duh Sveti? Još više, je li u tom mnoštvu na prvom mjestu Duh Sveti? Zanimljivo je da se Duh Sveti prikazuje u liku plamenih jezika kada je na dan Pedesetnice silazio nad apostole. Zašto? Znamo da voda čisti neku stvar izvana. Kada pak, zapalimo drvo, od tog drveta ostat će samo pepeo. Vatra preobražava iznutra. Duh Sveti nas jedini može iznutra preobraziti, jedini donijeti ono za čim svaki od nas u dubini duše čezne. Bog će uvijek dati, samo je stvar u ovome – jesu li vrata našega srca otvorena i željna to primiti? Zazivam na sve župljane Božji blagoslov i prosvijetlio nam Gospodin oči srca da ovozemaljski život proživimo budni, trijezni, kako nas trenutak prijelaza u vječnost ne bi dočekao nespremne te da spoznamo koje li nade, radosti, sreće, blagoslova i milosti kad se čovjek otvori Bogu!

Razgovarao: fra Ivica Pečnik

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.