Vjeronauk u školi

Kršćanstvo, kako ono materijalno u vidu spomenika i umjetničke baštine, jednako kao i oni dijelovi koje smo primijenili u pravnom i moralnom smislu, temelji su na kojima počiva Europa i Zapadna civilizacija. Pred početak svake nove školske godine “kulturni boljševici” u Hrvatskoj pokrenu brojne društvene rasprave o opravdanosti vjeronauka u školama. Političke stranke pak, koriste svaku priliku kako bi na toj temi privukle glasače. U Austriji je situacija malo drugačija, ali kulturološki lijeve stranke nerijetko perfidnim metodama nastoje ukloniti duboku ukorijenjenu kršćansku tradiciju u austrijskim školama, odnosno obrazovnim ustanovama. Pitanje je samo kad će se i u ostalim državama Unije pod pitanje dovesti nastava vjeronauka, a pod krinkom multikulturalnosti, progresivci vode jasno vidljivu borbu protiv kršćanstva.

Što se pak tiče Europske unije, europske institucije jasno podržavaju i potiču nastavu vjeronauka u školskim ustanovama. Vijeće Europe pak jasno preporučuje religijski odgoj i obrazovanje u školama. To jasno daje do znanja da “proeuropske” vrijednosti (na koje se ljevica danas poziva) apsolutno nisu u koliziji s vjeronaukom. Samo četiri europske države nemaju neki oblik nastave vjeronauka u školama, a to su samo Albanija, Bjelorusija, Francuska i Slovenija (imaju etiku). Austrija i Hrvatska, kao i dobar dio drugih europskih država imaju konfesionalni vjeronauk – vjeronauk jedne vjerske zajednice. Neke države još imaju natkonfesionalni vjeronauk.

Najčešći argument koji hrvatska ljevica ističe protiv vjeronauka, a koji često možemo čuti i od onih koji kritiziraju vjeronauk, te same vjernike – je da je vjeronauk kontradiktoran znanosti. U javnosti se često nameće stajalište da su znanost i vjera u proturječju, a zapravo duhovnost i znanost nisu na suprotnim stranama. Da je to istina potvrđuje i sama povijest Crkve koja je prva poticala napredak znanosti, pokretala sveučilišta, otvarala knjižnice i škole, što čini i dan danas. Da ne idemo preduboko, neki od najvećih znanstvenika bili su gorljivi vjernici. Čak i sami udžbenici katoličkog vjeronauka (u Hrvatskoj) naglašavaju kako ni teorija velikog praska ni evolucije nisu u suprotnosti s katoličkom vjerom.

Počesto se u hrvatskoj javnosti navodi i činjenica da vjeronauk diskriminira (priče o učenicima na hodnicima etc…). To je apsolutno neistina jer vjeronauk može upisati svatko, te se na vjeronauku ne ocjenjuje nečija vjera, nego znanje iz tog predmeta, jednako kao i iz svakog drugog školskog predmeta. Ljevica, pozivajući se na famozni argument “sekularnosti” nastavu vjeronauka u školskim klupama počesto dovodi pod znak pitanja, što sa sekularnošću nema puno veze. Neke puno “sekularnije” države od Hrvatske imaju normalnu nastavu vjeronauka u svojim obrazovnim ustanovama. Najvažnije od svega, preko 90 posto učenika u hrvatskim školama upisuje vjeronauk što nam jasno sugerira da je vjeronauk poželjan u hrvatskim školama, te da se protiv vjeronauka bori glasna manjina potpomognuta svojim sumnjivim medijskim financijerima.

Vjeronauk u školama i argumenti za isti

Od samog početka školskog sustava vjeronauk je bio sastavni dio svakog formalnog obrazovanja na Zapadu. Iz škola je izbacivan jedino u vrijeme totalitarnih sustava. Vjeronauk ima nemjerljiv utjecaj na promoviranje mnogih vrijednosti, među kojima su i one poput sekularnosti i tolerancije. Vjeronauk nije samo koristan za školski sustav, nego i za cijelo društvo.

Teolog i svećenik Tomislav Šagud navodi šest važnih argumenta, od kojih izdvajam četiri. Prvi važan argument za vjeronauk je onaj antropološki. Vjeronauk promišlja religijska i vjerska pitanja te pomaže učenicima da se suoče s konceptima vjere i religioznosti, istine i smisla, tumačenja čovjeka i svijeta. Vjeronauk pomaže odgovoriti na temeljna ljudska pitanja tko sam ja, koji je smisao svega, kako biti sretan? Drugi važan argument je kulturno-povijesni. Vjeronauk na kompetentan način uvodi u razumijevanje kršćanske vjere koja je oblikovala život i kulturu europskih naroda. Bez upoznavanja s vjerom, pa premda i čisto informativno, čovjek ostaje zakinut za mogućnost cjelovitog doživljavanja i shvaćanja kulture u kojoj živi i povijesti koja je oblikovala naše društvo. Treći argument je onaj društveni. Prema Šagudu, vjeronauk uči relativizirati sve ovosvjetske, neopravdane zahtjeve za apsolutnošću, te tako osposobljava učenike za izgradnju kritičkog i angažirano-djelatnog stava prema stvarnosti i životu. Poglavito čuva od površne vjere i fundamentalizma. U raznim sektama i ideologijama završavaju uglavnom oni koji se najvažnijim životnim pitanjima nisu puno bavili, pa su na kraju prihvatili vrlo plitke odgovore. Osobu koja je kvalitetno oformljena u vjeri vrlo je teško izmanipulirati na ovom području. Vjeronauk je pedagoški utemeljen, a škola je dužna učenicima posvijestiti i kompetentno protumačiti religiozno poimanje života. Ako škola ne pruži kvalitetan i sustavan odgovor koji je u skladu s ljudskim pravima i razumom, učenik će naići na vrlo loše odgovore u raznim ideologijama i kultovima, koji će ga usmjeriti prema ekstremizmu i nerazumnosti. Vjeronauk ne indoktrinira, ne dogmatizira i ne odgaja vjerske fanatike, nego upravo izostanak vjeronauka tome pridonosi.

Prije više od 400 godina, 15. rujna 1616. godine Katolička crkva osnovala je prvu javnu školu sa slobodnim upisom u Europi. Time je otvorila put današnjem sustavu javnog školstva. Vjeronauk je od samog početka bio dio školskih sustava te se tu zadržao i do danas (s iznimkom u vrijeme totalitarističkih režima). Pored toga, kršćanska tradicija sastavni je dio kulturnog i duhovnog nasljeđe Zapada i kao takva neizbrisiva je. Radi svega toga, vjeronauk mora ostati dio školskih sustava. 

Robert Pandža