Hrvati u Austriji od 1945. do 1960.

RATNE IZBJEGLICE U SVIBNJU 1945.
Drugi veliki val iseljavanja Hrvata u Austriju: političke izbjeglice
Kraj 2. svjetskog rata pokrenuo je oko 500 000 hrvatskih civila i vojnika u nepreglednim kolonama prema austrijskoj granici. Najveći dio njih, oko 300 000 civila i vojnika zaustavio se na Bleiburškom polju u Koruškoj i od Saveznika je predan jugoslavenskim partizanima. Vrlo malen broj od tih ljudi je preživio marševe smrti i likvidacije. Drugi dio ratnih izbjeglica tražio je put bježeći kroz Austriju dalje na Zapad. Vrlo značajan dio zadržao se u Austriji. Najveći broj preostalih u Austriji završio je u brojnim izbjegličkim logorima diljem Austrije. Jedan dio se uspio privatno sakriti i kroz godine steći pravni izbjeglički status. Barem 10 000 poslijeratnih izbjeglica odlučilo se za treće zemlje i iselili su, ponajviše u Južnu Ameriku i Australiju. Jedan značajan dio ovih ratnih izbjeglica ostao je u Austriji s, najprije izbjegličkim putovnicama, a potom i rješenjem svojih prava boravka i zaposlenja.

Brigu koju su austrijske vlasti imale za ove izbjeglice, prihvatili su hrvatski svećenici koji su se na kraju i poslije rata našli u Austriji. Oni su preuzeli vrlo zauzetu socijalnu i pastoralnu skrb za ove ljude koji su poput mornara čiji se brod potopio ostali bespomoćni.

Rad s izbjeglicama bio je u pojedinim dijelovima zaposjednute Austrije posebno težak, osobito na području pod ruskom kontrolom, gdje se nalazio i najveći izbjeglički centar u Traiskirchenu. Najzaslužniji za socijalnu i pastoralnu skrb nad ovim ratnim izbjeglicama su vlč. Vilim Cecelja za područja pod američkom upravom, P. za područje Tirola, posebno Kufstein, te dr. P. Mirko Čović za područje Gornje Austrije, a poslije 1955. za Beč i Donju Austriju. Tu se ne smije zaboraviti ogromna pomoć Karitasa, drugih hrvatskih svećenika i mnogih suradnika.

POSLIJERATNI PREBJEZI 1945-1960.
Diktatura novog režima pokretala je desetke tisuća nezadovoljnika novim poretkom u istočnoeuropskim zemljama na očajnički pokušaj – bijeg na Zapad. Glavnina njih je završavala u minskim poljima, namještenim klopkama i zasjedama, neki su ipak i prolazili. Za njima su uskoro došli u logore i oni koji su ih trebali onemogućavati i koje su obavještajne službe kao tobožnje odbjegle zatvorenike, pokušale podvaliti pobjeglim građanima, bojeći se njihove političke djelatnosti. Brojka prebjeglih Hrvata do 1960. nije velika, ona će postati daleko veća poslije političkih progona poslije 1971. godine, ali je ona posebno značajna kao izbjeglička kategorija i u svojoj složenosti i opasnostima koje su vezane uz one koji su pristupali tim ljudima, za nas je osobito važna. I ova izbjeglička grupacija uključena je u jednaku socijalnu i pastoralnu skrb hrvatskih svećenika i austrijskog Karitasa.