Nedjelja, 28 travnja, 2024
Vijesti

Proslava sv. Franje

Kao zajednica u kojoj djeluju franjevci Hrvatske franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda i Školske sestre franjevke bosansko-hrvatske provincije te mjesna bratstva Franjevačkog svjetovnog reda i Franjevačke mladeži i ove godine se u HKM Beč svečano proslavila svetkovinu svetog Franje Asiškog. Trodnevnicu su predvodili oci franjevci, a sastojala se od molitve franjevačke krunice i svete mise, klanjanja te prilike za sakrament ispovijedi. Svečano pjevanje animirali su mješoviti misijski zbor i zbor mladih.

  • „Nismo još ništa učinili, započnimo ispočetka!“

Prvoga dana trodnevnice, na dvadeset i šestu nedjelju kroz godinu, slavlje trodnevnice, koje je započelo molitvom franjevačke krunice, koju su predvodili članovi trećega reda, predvodio je duhovni asistent Franjevačke mladeži fra Darko Grmača. „Sveti Franjo je dao živo svjedočanstvo za Krista,“ istaknuo je predvoditelj u uvodu u misno slavlje. Misna čitanja tog dana u središte stavljaju ponašanje ljudi prema Bogu, ali i prema zajednici, pa se tako propovjednik u propovijedi zapitao, kojem od dvojice sinova, koji su u središtu prispodobe mi nalikujemo. Jesmo li onaj sin, kojemu se ne da, pa odbija očev poziv na rad, ali se kasnije ipak predomišlja i odlazi u vinograd i izvršava svoje zadaće? Ili smo pak onaj onaj, koji doduše spremno Bogu i jedni drugima u zajednici obećajemo sve i svašta, a na kraju ne mrdamo s mjesta i iznevjeravamo svoje obećanje? Koliko jedni druge nakon mise ispitujemo o onome, što nam je u misi Riječ Božja poručila, dali provjeravamo „po kome je bilo evanđelje“ ili primjerice, koliko je sinova spomenuto u današnjoj prispodobi? Sveti Franjo je jasan i ne samo to: on u svojim opomenama blago ali jasno potiče braću, pa tako i nas, koji ga slijedimo danas, na promjenu onoga, gdje su slabi. No opomena nije, kako nas je u homiliji upozorio fra Darko, prilika da drugome dokažemo da smo bolji, da on ništa ne valja. Opomena treba biti bratski poticaj, nošen ljubavlju i spreman podržati drugoga, koji nešto krivo čini ili uopće ne čini. Ne možemo zaviriti u dušu drugoga i zato trebamo, jer nas na to poziva Riječ Božja, biti jednodušni, ugledajući se u poniznost našeg serafskog oca, koji tu poniznost pak uči od onoga, za koje drugo čitanje tog dana kaže: „Krist postade poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu Ime, ime nad svakim imenom.“ Ponizno priznati grijeh, slabost i zatražiti Božju pomoć i oprost, ali i zahvaliti za primljena dobra, to je ono, što bismo trebali naučiti od svetoga Franje. Nakon misnoga slavlja uslijedilo je euharistijsko klanjanje, u kojem smo, predvođeni fra Darkom, molili za snagu svjedočenja za svjetlo, kako to kaže sveti Ivan u svome proslovu. „Ne bijaše on svjetlo, nego da posvjedoči za svjetlo.“ Pozvani smo svjedočiti svojim životom ono, što vjerujemo, baš po uzoru svetoga Franje, koji je braću poučavao da propovijedaju „i, ako je to potrebno, pri tome se posluže i riječima.“ Stoga smo molili, baš kao na koncu homilije, da budemo treći sin, ponizan i poslušan Bogu, jer Bog od nas traži upravo poniznost, a spreman je osnažiti i poduprijeti svako dobro djelo.  

  • Serafski otac: „Ljubav nije ljubljena“

I drugi dan naše trodnevne priprave započeli smo moleći Franjevačku krunicu dok su braća franjevci bili na raspolaganju za svetu ispovijed. Misno slavlje je predvodio voditelj misije, fra Josip Koren, koji je povezao lik svetoga Franje sa spomendanom, kojega Crkva slavi 2. listopada, spomendanom anđela čuvara, a pjevanje je animirala sestra Ivana Džambas sa nekolicinom članova župnoga zbora. Kako je sveti Franjo povezan sa anđelima, zapitao se propovjednik i naveo nekoliko činjenica. Prvo: anđeli, koji su nevidljivi našim ljudskim očima, su naši pratioci, koji nas prate na našim životnim stazama i zajedno sa ostalim stvorenjima pjevaju hvalu Bogu baš kao što je to učinio i sveti Franjo u glasovitoj „Pjesmi brata Sunca“, koju zovemo, jer se u njoj spominju razna stvorenja, i pjesmom stvorova. Drugo: sveti je Franjo koncem 1224. godine na brdu La Verna doživio, dok je postio po šesti puta na čast blaženoj Djevici Mariji na nebo uznesenoj kroz četrdeset dana, posebno viđenje. Jedan od Serafa, anđela sa šest krila, jer sa dva krila sakrivaju lice, sa dva krila noge, a sa dva krila lete, doletio je do siromaška iz Asiza i utisnuo mu stigme, znakove rana Raspetoga, koje su znak za osobitu blizinu između dotične duše i Boga. Serafi su anđeli, koji spaljuju vatrom grijehe, baš kao što se to spominje kod Izaijinog proročkog viđenja u šestoj glavi knjige proroka Izaije. Propovjednik nas je podsjetio i na to da je Franjo tada molio za dvije milosti, koje bismo i mi trebali tražiti: Prva je bila milost, čije uslišenje je Franjo doživio već na zemlji i to upravo u spomenutom trenutku, a to je da upozna boli, koje je Spasitelj podnio za nas na križu. Druga milost, za koju je sveti Franjo tada molio, je da može ljubiti braću onom ljubavlju, kojom Krist ljubi nas. Nije to išlo baš glatko, jer i Franjina prva braća su bila, kao i mi danas, različito i nadarena i potaknuta. Neki su bili marljivi i vrijedni, a nekima to baš i nije bila jača strana. I Franjo je često, gledajući ih, imao teškoće koje imamo i mi, a dok je gledao one, koji za Boga nisu marili, plakao bi da „Ljubav nije ljubljena“, pri čemu je Ljubav za njega bila zamjenica za Boga i Isusovu ljubav pokazanu upravo na križu. No i mi smo pozvani upravo prihvaćati ljude kao braću. Tu ima i onih, s kojima smo rado, koji nas vesele, a ima i onih, koji su nam teški. Trebamo i jedne i druge ljubiti, jer i Bog ljubi svakoga.

  • „Dobro mi došla, sestrice smrti“

Treću večer trodnevne priprave za svetkovinu, uoči same svetkovine, smo započeli kao i predhodne dvije večeri moleći Franjevačku krunicu, dok su braća franjevci bili na raspolaganju za svetu ispovijed. No neposredno pred misu su se svi svećenici povukli u sakristiju. Razlog tome je bila činjenica da su sva četvorica naših franjevaca zajedno s narodom slavili i poseban obred preminuća svetog oca Franje te svetu misu. Najprije smo proslavili obred preminuća svetoga Franje i, prisjetivši se njegovoga umiranja kroz tekstove i molitve tog jedinstvenog obreda, tako razmotrili otajstvo prelaska u vječnost. Pjevanje je predvodio naš župni zbor pod ravnanjem sestre Ivane, a kroz sam obred nas je vodio fra Radovan Čorić, duhovni asistent Franjevačkog svjetovnog reda. Nakon tog obreda uslijedila je misa, koju je predvodio fra Marko Vuković uz sudjelovanje ostalih svećenika naše misije. Propovjednik fra Marko nas je upozorio da je Franjo prije obraćenja imao naizgled sve, ali nije bio sretan, jer nije imao Boga. I u jednom trenutku Franjo je krenuo na put za Bogom, kojega nije odmah potpuno razumio, pa kad je čuo poziv: „Idi i popravi moju Crkvu!“ najprije je popravljao crkvice, a tek kasnije je shvatio da je Bog od njega tražio popravak žive Crkve, zajednice vjernika. Što bi danas, da sveti Franjo prođe bilo Bečom bilo mjestima u našoj domovini, ljudi o njemu rekli? Strpali bi ga vjerojatno u duševnu bolnicu, jer bi rekli da nije normalan. Franjina propovijed nije bila glasovita, nego je, zajedno s bratom šetao gradom, smješeći se djeci, razgovarajući sa starcima, pomažući potrebnima. Brat, koji je išao s njim, pitao ga je u povratku kada će propovijedati. Svetac ga je poučio da je propovijed dobrim djelima najbolja i onda nije niti važno dali smo učeni, dali lijepo pjevamo, jesmo li glasni ili smo suprotno od nabrojanoga, jer svatko od nas ima sposobnost, činiti dobro. Franjo hrabri braću i moli za njihovu ustrajnost i svojim načinom je privukao mnoge mladiće i djevojke i to čini i do danas, jer smo se i mi okupili ne samo kao njegovi štovatelji nego i kao oni, koji ga slijede kao članovi nekog od ogranaka velike Franjevačke obitelji. Slavlje smo nastavili svečano pjevajući Pjesmu brata sunca za pričest i još jednom osluhnili i kiticu, koja glasi: „Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri nam tjelesnoj smrti, kojoj ni jedan smrtnik umaći neće. Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu, a blaženi, koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj jer druga im smrt nauditi neće.“

  • Živjeti evanđelje Gospodina našega Isusa Krista

Na samu svetkovinu smo se najprije okupili u crkvi, članovi Franjevačkog svjetovnog reda su, kao i ostalih večeri, predvodili molitvu Franjevačke krunice, a franjevci su bili na raspolaganju za svetu ispovijed. Potom je uslijedila svečana misa svetkovine, koju je uz koncelebraciju ostalih franjevaca naše zajednice predvodio duhovni asistent Franjevačkog svjetovnog reda fra Radovan Čorić. Svečano i prekrasno pjevanje je predvodio naš župni zbor pod ravnanjem sestre Ivane. Nakon misnih čitanja uslijedila je homilija predvoditelja slavlja, koji je spomenuo da pred svetim Franjom ni nakon osam stoljeća nitko ne može ostati ravnodušan. Dali Bog poziva samo neke ili sve, zašto se netko odazove, a netko ne? Bog je računao sa svetim Franjom, njegovim karakteristikama i željama, ali ih je ostvario ne na način ljudskih planova, nego upravo na Božji način, iako je to značilo rušenje prvotnih ambicija. Uviđam li Božji plan za moj život na vrijeme ili to shvaćanje dolazi prekasno te mi ostane možda samo vremena za kajanje. Bogu se trebamo otvoriti, a ako joj se otvorimo, Božja milost nam daje i više nego što možemo zamisliti, iako Bog često daje samo prve poticaje. Franjo čuje poticaj i slijedi ga najprije doslovno, a tek kasnije shvaća ispravno značenje poticaja. No ako se, poput Franje, predamo Božjem vodstvu, on će i iz nas izvući ono najbolje i on će nam i privesti ljude, koji će ići s nama. Franjo svoje sljedbenike naziva braćom, jer prepoznaje u svakome od njih dar Božji, kojega nije birao nego primio, te je stoga i mogao predati braći svoje djelo da ga oni nakon njegove smrti slijede sve do danas. I mi smo u ovoj zajednici dio te franjevačke obitelji. Nakon homilije uslijedio je obred obnove zavjeta članova Franjevačkog svjetovnog reda, kojeg je predvodila ministra bečkog bratstva sestra Mara Brandić, koja je sa prisutnim članovima izmolila molitvu obnove zavjeta. Nakon toga je molitvom vjernika nastavljena misa u svečanom ozračju, te smo nakon mise jedni drugima čestitali svetkovinu našeg utemeljitelja.

Nakon svečane mise uslijedila je večera i druženje franjevaca, franjevki, te članova Franjevačkog svjetovnog reda i Franjevačke mladeži u župnoj dvorani HKM Beč.

Tekst: Ivo Baotić / fotografija: s. Dragana Tomić