Utorak, 16 srpnja, 2024
AktivnostIstaknuto

Svečano smo i ove godine proslavili svetkovinu svetog Franje Asiškog

I ove smo godine, iako još uvijek u izvanserijskim uvjetima, svečano obilježili svetkovinu svetoga Franje Asiškoga, utemeljitelja franjevačke redovničke obitelji čiji ogranci djeluju u našoj Misiji već mnogo desetljeća.

Pripremali smo se trodnevnicom, koja bi započinjala molitvom franjevačke krunice, krunice sedam radosti Marijinih, koju su predvodili članovi našeg mjesnog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda.

Mnogi vjernici su se u okviru te trodnevnice poželjeli ispovjediti u čemu su domaćim franjevcima iz Misije pomagala i subraća fra Josip Sedlar i fra Božo Saraf, koji su stigli iz Rima gdje studiraju. Misna slavlja su predvodili domaći franjevci.

Prvoga je dana slavlje predvodio fra Marko Vuković, koji je ovoga ljeta naslijedio preminulog fra Daroslava. U biranim riječima fra Marko je najprije predstavio sveticu toga dana, svetu Tereziju od djeteta Isusa, popularno nazvanu i malu Tereziju, te ju je onda usporedio sa svetim Franjom. Oboje nisu predugo živjeli, ali su iza sebe ostavili izvanredne tragove. Životni putovi ovih dvoje svetaca su neobični.

Mala Terezija je svoj život opisala u „Povijesti jedne duše“, jer su već njezini poglavari iz karmelićanskog reda prepoznali izvanrednost njezinoga života i njezine duhovnosti.

Sveti Franjo je svojim sljedbenicima ostavio primjer radikalnog obraćenja od dotadašnjeg načina življenja, što se očitovalo u raskolu s njegovim ocem, kada je ocu vratio čak i odjeću i potpuno gol stao pred biskupa i okupljene Asižane te rekao da se predaje u ruke Oca nebeskoga. Govoreći o tome, fra Marko je progovorio i o našoj svakodnevici, te nas podsjetio da smo svi mi pozvani prihvatiti vlastiti životni križ i poziv na svetost, koji je upućen svakome od nas po krštenju.
Posvjedočio nam je i to da i on kao svećenik jednako kao i mi vjernici redovito padamo uvijek iznova u iste grijehe i da bi grijehe, koje čuje u ispovjedi i on mogao ponoviti kao svoje.

Svi smo mi različiti, imamo različite darove i netko ih ima više netko manje, ali svi mi trebamo moliti zagovor svetoga Franje, kako ne bismo malaksali u životnim kušnjama.

Drugoga dana slavlje je predvodio voditelj Misije fra Josip Koren, koji nas je podsjetio, jer se tog dana slave anđeli čuvari, na molitvu iz djetinjstva „Anđele čuvari mili“, koju smo kao djeca učili, ali koju smijemo i trebamo moliti i kao odrasli, jer Bog je svakome od nas dao anđeoskog pratioca, koji nam treba pomagati i čuvati nas od zla. Sveti Franjo je bio poput anđela i prozvan je serafskim ocem.

Susret svetoga Franje i gubavca je Franju promijenio, shvatio je važnost malenosti i sebe i zajednicu onih, koji su htjeli živjeti kao on, nazvao je „manjom braćom“. Franjo se odrekao dotadašnjeg života, hodao je obučen samo u haljinu od vreće i bos i sigurno nije htio osnovati franjevački red. Franjo je htio biti jednostavan i zato je prvi oslikao jaslice, kako bi približio ljudima otajstvo Božića, ali i kako bi i nas podsjetio na dostojanstvo, koje smo primili od Boga, koji je svakoga od nas stvorio.

Veselje, koje ga je krasilo, nije svetoga Franju odvojilo od suosjećanja s drugima, te je, kada mu je Bog progovorio i poslao ga „Idi i popravi moju crkvu!“ to shvatio doslovno i materijalno, a tek kasnije je shvatio puni smisao tog poziva da treba ne samo obnoviti građevine nego još više treba obnoviti vjernike, članove žive Crkve.
Shvatio je da od Boga imamo milost uvijek iznova započeti, jer „do sada nismo učinili ništa“. Nije time htio obezvrijediti do tada učinjeno, nego je htio podsjetiti i nas da i mi trebamo stalno graditi dalje, jer smo mi danas pozvani biti glasnici Božje ljubavi u svijetu.

Treći dan trodnevnice smo započeli tradicionalno obredom preminuća svetoga Franje, prisjećajući se trenutaka njegove smrti, pjevajući s njim psalam „Iz svega glasa vapijem Gospodinu“, slušajući izvještaj o njegovoj smrti te proglas generalnog ministra brata Ilije o smrti brata i oca Franje.

Svečani obred preminuća i svetu misu predvodio je u koncelebraciji s fra Markom Vukovićem i fra Radovanom Čorićem fra Ivica Janjić, a pjevanje su pod vodstvom sestre Ivane Džambas zajedno predvodili Zbor mladih i Mješoviti župni zbor.

U propovijedi se fra Ivica osvrnuo na to da bismo u odnosu s Bogom od djece trebali naučiti primati bez da smo nešto zaslužili. Bog nas ljubi bez da smo mi to nečim mogli zaraditi, te trebamo prestati razmišljati da mi nebo možemo zaslužiti nekakvim molitvama, pobožnostima, duhovnim životom ili bilo čime drugim. Mi se možemo samo otvoriti Bogu, koji nam želi, jer smo njegova djeca, darovati nebo baš kao što roditelj poklanja djetetu svoju ljubav od djetetova rođenja. Boga trebamo, baš kao što je to doživljavao i sveti Franjo, doživljavati kao istinskog Oca, kojemu se možemo i trebamo potpuno predati baš kao što je Franjo to učinio kada je zemaljskom ocu predao čak i svoje odijelo.

Nije za nebo bitno ništa zemaljsko nego otvorenost za Božji dar neba i Kraljevstva Božjega, koje svakome od nas Bog želi pokloniti jer nas ljubi.

Jutarnju misu na samu svetkovinu je uz koncelebraciju fra Ivice Janjića i fra Marka Vukovića predvodio fra Josip Koren, voditelj Misije.

Svečanu večernju misu predslavio je uz koncelebraciju fra Ivice Janjića, fra Marka Vukovića, fra Bože Sarafa i fra Josipa Sedlara fra Radovan Čorić, koji se u homiliji zapitao, što je to privuklo ljude da ne samo u Franjino doba nego i kroz kasnija stoljeća sve do danas slijede tog mladića iz Asiza, koji nije bio ni lijep, ni utjecajan, ni moćan, ali je svojim veselim služenjem Gospodinu u jednostavnosti i skromnosti privukao mnoge sve do danas.

Radost se osjetila i osjeća se i danas u služenju članova franjevačke redovničke obitelji, koja je danas proširena diljem svijeta.

Svojim pjevanjem slavlje je uveličao župni zbor, a mnogi članovi Franjevačkog svjetovnog reda nosili su kao vidljivi znak pripadnosti franjevačkoj obitelji osmijeh na licu i franjevačke pasiće.

Franjo je, istaknuo je propovjednik, bio prije svega vjernik, koji se radovao zajedništvu s Bogom u životu, a tu radost je osobito upečatljivo opisao u pjesmi brata sunca, koju, jer se u njoj spominju i sunce i mjesec i voda i zemlja i stvorenja, zovemo i pjesmom stvorova.

Najviše se Franjo radovao onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje i podnose rado bijede života, jer je upravo u njima nalazio primjer i uzor za vlastito služenje, jer su ga vodili k jednostavnima poput siromaha i gubavaca.

Tuga i depresija današnjega čovjeka rezultat je toga, što današnji čovjek na svijet ne gleda više Franjinim pogledom i u drugima ne vidi braću. Franjo se najviše radovao tome što mu je „Gospodin dao braću“ te smo i mi danas pozvani, poput Franje, predati sebe i svoj život potpuno Bogu i postati poput njega živo evanđelje našemu vremenu.

Nakon svečanog euharistijskog slavlja članovi ogranaka franjevačke obitelji, oci franjevci, školske sestre franjevke, braća i sestre iz Franjevačkog svjetovnog reda i iz FRAME, su slavlje nastavili uz bogatu trpezu i radosnu pjesmu i druženje.

Molitvu blagoslova predvodio je fra Božo Saraf, a fra Ivica Janjić se primio gitare i zapjevao sa framašima najprije duhovne pjesme, a onda smo pod vodstvom framaša Šime zapjevali i, kako reče fra Marko, „i one druge pjesme“ te uz razgovor nastavili druženje i zajedništvo. Pri tome je bilo vidljivo ne samo da su mnogi uživali u zajedništvu nego i da nam je toga nedostajalo, no neki su se u suzama prisjetili i fra Daroslava, koji nas, vjerujemo, prati molitvom i zagovorom iz Kraljevstva Božjega, a u mnogima od nas je ostavio neizbrisiv i jedinstven trag.

Tekst: Ivo Baotić
Fotografije: s. Dragana Tomić