Uskrsna misa

10. prosinca 2020. HKMBec

Nije lako govoriti u kameru, ali je ovih dana bilo korisno. I ovu sv. misu u 11 sati na Uskrs izravno smo putem iz u veliku pomoć Hrvatskog doma Beč odnosno redakciju Kroativa prenosili u Vaše domove. Fra Josip nam je pokušao prenijeti Radosnu vijest o Isusovom uskrsnuću sljedećim riječima:

Mi svećenici franjevci ove HKM-e Beč, završili smo polovicom veljače blagoslov vaših domova i obitelji. Namjeravali smo se odmoriti koji dan, jer pred nama je uskoro bila korizma. Sve je lijepo započelo: Čista srijeda – 26. veljače. Dva dana poslije nje prvi petak u korizmi, kad smo ovdje, kao i svake godine u korizmi petkom imali križni put. Bilo je, kao i svakog petka u korizmi ,preko 1.000 ljudi. Puna crkva. Svi smo htjeli kroz ovu korizmu moliti se i činiti dobra djela. Tako smo nakanili i ove godine kroz te korizmene petke skupljati materijalnu pomoć za jednog bolesnika, da mu olakšamo svakodnevicu. Došao je i drugi petak u korizmi i opet je bilo sve u redu. Međutim, 8. ožujka, ono što je bilo daleko, došlo je i do nas. Do tada smo samo slušali kako je negdje tamo daleko, u Kini, desetcima tisuća kilometara daleko od nas, u velikom gradu Wuhanu, izbila neka čudna bolest, za koju nismo znali ni kako se zove. To je tako daleko od nas, da nas se praktično ne tiče. Međutim, vrlo brzo sve je stiglo do nas u Europu, u skoro svaku kuću. Tih dana smo bili prikovani uz televizore, gledali i slušali vijesti i pomalo se uvlačio strah u nas. Što će to biti od ovog našeg svijeta? Što će se to zbiti?

Bila je nedjelja 8. ožujka, kad smo zadnji put imali ovdje u crkvi s narodom, s vama, nedjeljnu sv. misu. Još smo 11. ožujka, u srijedu, imali posljednju večernju sv. misu, a u subotu, 14. ožujka u jutro u 7 sati i posljednju misu uz prisustvo vjernika.

Imali smo prekrasne ideje i planove: Ovdje u crkvi planirali smo imati korizmenu duhovnu obnovu koncem ožujka, koju je trebao voditi vlč. Grgo Grbešić iz Đakova. Trebali smo imati humanitarnu akciju “Jak kao Jakov”. Radovao sam se da ću možda i ove godine ići na more po maslinove grančice, koje smo trebali dijeliti ovdje u crkvi na Cvjetnicu. Nazvao sam ispovjednike da nam dođu u pomoć ispovjediti toliko mnoštvo naroda. Planirali smo izložbu negdje koncem 3. ili početkom 4. mjeseca. Izložbu ovdje u crkvi, o povijesti naše Misije, o 60. obljetnici rođenja Misije i o 50. obljetnici kako se mi Hrvati nalazimo u ovoj crkvi Am Hof u Beču, koja je postala mjestom našeg okupljanja, mjestom molitve, mjestom druženja s Gospodinom. Koncem travnja, 25., na Markovo, htjeli smo imati slavlje Prve pričesti. Trebalo je krenuti hodočašće u Međugorje, kasnije u Lurd, pa poslije toga kod sv. Ive u Podmilačje. Sve smo to morali naprasito otkazati “do daljnjega” .

Kardinal Vinko Puljić, Vrhbosanski nadbiskup, trebao je doći 10. svibnja u ovu našu crkvu i vama krizmanicima, koji ste, vjerujem, isto tako pred malim ekranima, podijeliti sakrament sv. potvrde. U nedjelju poslije toga, 11. svibnja, trebali smo imati završnu svečanost, zahvalnu sv. misu s kardinalom Vinkom Puljićem, na tim godišnjicama koje slavimo ove jubilarne godine. Tjedan dana poslije toga, 15. svibnja, trebao se je održati nogometni turnir, koji je organizirala naša “Crkvena Croatia”, kako je zovemo i poslije toga je trebalo biti druženje naroda na igralištu u Südstadtu. Pripremali smo se za “Lange Nacht der Kirchen”, gdje smo htjeli prezentirati našu Misiju. I još mnogo toga smo morali naprasno otkazati.

I vi ste imali svoje planove kroz korizmu. Neki ste se htjeli odreći pušenja, drugi alkohola, treći ste htjeli biti bolji s onima s kojima živite. Četvrti ste imali neke druge planove. Neki ste htjeli raditi kao studenti, učiti za ispite koji su trebali doći na ljeto. Djeca su trebala posjećivati redovitu školu, a mala djeca vrtiće. Mnogi su se pripremali i za svadbu, već su bile napisane i pozivnice i možda poslane. Sve je to palo u vodu. Život nam se u hipu totalno promijenio.

Jedanput, većina vas je bila prognana iz vlastite domovine i našla barem zamjensku domovinu ovdje u Austriji. Ali sada kao da ste po drugi put prognani, ovaj put iz crkava. Ne možete više ni radnim danom, ni nedjeljom, doći na sv. misu. Ne možete slaviti vjenčanja, ne možete slaviti krštenja, ne možete toliko toga činiti. Ne možete ni putovati. Baka koja je dobila prvo unuče ne može ga otići posjetiti u Hrvatsku. Sprovodi samo u najužem krugu obitelji, četvero, petero ljudi. Ljudi se ne mogu ni oprostiti od svojih najbližih. Poneki saznaju tek nekoliko dana ili više dana ili tjedana poslije toga, da im je umro ili poginuo najdraži prijatelj. Sve nam se promijenilo. Ne možemo doći ni na uskrsnu ispovijed, niti na sv. pričest.

Je li to sve skupa Božja volja?

Ne znam što bih rekao? Je li je to Božja volja ili nije, ali svakako nam nije ugodno. U svakoj muci, ili po svakoj muci čovjek možda može nešto naučiti. Ovo je naš križ kojega moramo nositi, ali se nadamo i vjerujemo da poslije njega zaista dolazi uskrsnuće.

Već sam jedanput u ovoj našoj crkvi pričao o jednoj neobičnoj slici, pa ću pokušati ovaj puta opet nešto reći o njoj. Kad sam bio župnik u Sigetu, u Zagrebu, u crkvi Uzvišenja sv. Križa, obnavljali smo crkvu i trebalo je namaknuti dosta sredstava, jer je to bio dosta skupi pothvat. Između ostalog, došli smo na ideju pozvati umjetnike slikare u naše dvorište i da im damo neki prijedlog, temu, na koju neka slikaju. Oni neka nam poklone slike, a mi ćemo te slike na dražbi, na aukciji prodati i tim ćemo sredstvima obnavljati crkvu. Došao je dan, bio je lijep. Ja sam obilazio te slikare. Bilo ih je barem 15-ak u dva navrata. Gledao sam kako oni to bojama i kistom na platno stavljaju raznorazne likove, razne teme. Većinom su to bile religiozne teme. Tako sam došao do jednog mlađeg čovjeka. Nisam ga poznavao i pitam ga, gledajući njegovu sliku: ”Što ste to Vi naslikali?” i “Tko ste Vi?”. A on kaže: ”Ja sam nitkov”. “Kako nitkov?” – upitah. “Pa ja sam nitko i ništa”, veli on. “Nisam poznat”. “ Ali ja sam i kao vjernik nitkov. Jesam kršten, ali crkva me već dugo nije vidjela.” “A što ste to naslikali na ovoj slici? – pitam ga”. On veli: “Evo ovdje na slici, na križu, visi Isus. I to je samo njegova desna ruka pribijena na križ. Isus je umro na križu, ali doletio je vrapčić, mali vrabac i on viče živ, živ, živ! Vrabac je tako neznatno biće. Nije ništa vrijedan. Ali, očito je Bog i s njim imao neke namjere. Eto taj tako nevrijedan, taj nitko i ništa, kao što sam i ja nitko i ništa, on svojim “živ” navješćuje da Isus Krist nije mrtav, nego živ. Pa ako taj vrapčić vjeruje u to, zašto da ja, čovjek koji sam kršten, ne bih vjerovao u uskrsnuće Kristovo?”

Niti je ova slika posebno vrijedna, niti smo mi za nju mogli dobiti neke novce, ali meni je toliko draga, da sam je uspio otkupiti i nosim je sa sobom. I ovih dana sam ju opet gledao. I ta mi slika, ta ideja daje zaista vjeru da s tim Uskrslim Kristom, koji je pobijedio smrt, možemo sve. S njime ništa nije nemoguće. I ovdje sa slike nam govori: Koliki je god mrak, On nam svojim uskrsnućem svijetli. Tako želim i svima vama, da nam ta vjera ojača život u budućnost. Ojača život u budućnost u vašim kućnim crkvama, gdje ste vi roditelji sa svojom djecom, gdje ste možda vi djedovi i bake sa svojom unučadi, ili gdje ste možda sami jer nemate nikoga do koga bi otišli na današnji dan, a i ne smijete van jer morate biti u izolaciji. I oni bolesnici koji možda više neće vidjeti svoje najmilije i oni mogu, vjerujem, lakše zaklopiti svoje ovozemaljske oči ako vjeruju da ovo nije kraj, nego samo prijelaz iz ovoga u jedan život, gdje neće biti niti plača, niti boli za voljenim bićem, nego samo gledanje Boga licem u lice. Amen.

Ovom prigodom zahvaljujemo vodstvu i osoblju Hrvatskog doma Beč i redakciji Kroativa, koji su svojim znanjem i tehničkom opremljenosti omogućili da su slavlja u crkvi putem video-linka izravno prenošena u Vaše domove.

fra Josip Koren