Nedjelja, 25 veljače, 2024
Istaknuto

Korizma

Naziv korizma dolazi od latinskog  naziva quadragesima (četrdesetnica). Tako je prema latinskom nastalo i talijansko ime quaresima ili francusko carem. Engleski naziv lent upućuje na godišnje doba (lengthen – kad dan postaje duži). Riječ korizma (četrdesetnica) prvi put spominje Euzebije Cezarejski (265.-340.). Korizma je vrijeme koje prethodi i oraspoložuje za slavlje Vazma. Vrijeme slušanja Božje riječi i obraćenja, priprave i spomena krštenja, pomirenja s Bogom te s braćom i sestrama, vrijeme češćega posezanja za ‘oružjem kršćanske pokore’: molitvom, postom i dobrim djelima.

O milosnom vremenu korizme govori nam i Drugi vatikanski sabor ukazujući na njezin dvostruki smisao: krsni i pokornički. To doba, osobito uspomenom ili pripravom na krštenje te pokorom, vjernike koji gorljivije slušaju Božju riječ i odaju se molitvi, pripravlja na svetkovanje vazmenog otajstva (SC 109). Krsni vid korizme očituje se u njezinom shvaćanju ne samo kao priprave nekrštenih na krštenje već i priprave cijele zajednice na slavlje spomena vlastitog krštenja u vazmenoj noći. Pokornički vid korizme ostvaruje se postom, molitvom i djelima ljubavi.

Konačno, riječima pape Benedikta XVI., korizma nas podsjeća da se biti kršćanin može ostvarivati samo kao uvijek novo postajati kršćanin, da ono nikada nije završen događaj koji je iza nas, nego da zahtijeva uvijek novo vježbanje. Od samih početaka priprava za svetkovinu Uskrsa sastojala se od jednog ili dva dana posta o čemu početkom 3. stoljeća svjedoči Hipolit Rimski. Četrdesetdnevni vazmeni post prvi se put spominje 306. godine u tzv. Epistula canonica sv. Petra Aleksandrijskog gdje se određuje da lapsi (kršćani koji su se tijekom Dioklecijanova progona od straha odrekli vjere) nakon tri godine javne pokore drže još jednu četrdesetnicu posta i molitvi kao pripravu za dan svoga pomirenja.

Vrijeme 40-dnevne priprave za Uskrs, javlja se u rimskoj liturgiji od 4. stoljeća, a započinjalo je Prvom nedjeljom korizme. Od 6. stoljeća početak korizme pomiče se na srijedu koja prethodi toj nedjelji. Toga su dana pokornici, a potom i ostali vjernici, primali pepeo kao znak ulaska u korizmenu pripravu za Uskrs. Od kraja 11. stoljeća pepeo se radio maslinovih ili palminih grančica blagoslovljenih na Cvjetnicu prethodne godine. Pepeo označava ozbiljnost i pokoru, čime je obilježeno cijelo korizmeno vrijeme, te nadu u uskrsnuće. Ta se srijeda stoga naziva Pepelnica. Korizmeno vrijeme bilo je i ostalo vrijeme priprave katekumena za primanje sakramenata kršćanske inicijacije u Vazmenoj noći.

Korizma je, dakle, od samih početaka imala trostruko značenje: vrijeme neposredne priprave pokornika na pomirenje na Veliki četvrtak, vrijeme neposredne priprave katekumena za sakramente inicijacije u Vazmenom bdijenju te vrijeme priprave ostalih vjernika na vazmene blagdane.

Korizma broji šest korizmenih nedjelja, a u liturgijskoj tradiciji hrvatskog naroda svaka korizmena nedjelja ima svoje ime:

  1. Čista – jer dolazi odmah iza Čiste srijede (Pepelnice).
  2. Pačista – ili pračista, odnosno još čišća od prve koja se naziva Čista
  3. Bezimena – jer joj se nije davalo ime iz poštovanja prema korizmi, prema muci Isusovoj
  4. Sredoposna – jer je na polovici korizmenog posta.
  5. Gluha – jer se te nedjelje pjevalo bez pratnje orgulja, pokrivale bi se slike i kipovi u crkvi, zastirali bi se križevi kako bi crkveni prostor izgledao što jednostavnije, a sve poradi veličine svetih dana koji se bliže: muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova.
  6. Cvjetnica ili Cvjetna nedjelja – liturgija Cvjetnice obilježena je čitanjem ili pjevanjem muke, a naziv je dobila zbog procesije s grančicama u spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem, kada ga je puk dočekao poklicima Hosana Davidovu Sinu, blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje.

“Prihvatimo, dakle, ovaj svečani post marljivom pobožnošću i budnom vjerom. Slavimo ga ne praznim uzdržavanjem od jela, što ga često savjetuje slabo zdravlje tijela ili bolest gramzljivosti, nego širokogrudnom plemenitošću. Bit našeg posta nije u sa- mom uzdržavanju od hrane i ne koristi uskraćivati hranu tijelu, ako srce ne ostavi nepravde i ako se jezik ne uzdrži od pogrde.” sv. Leon Veliki

Pobožnost križnog puta

Kao pobožnost, križni put je nastao u srednjem vijeku, od običaja da se hodočasti u Svetu Zemlju i obilaze mjesta Isusove muke i smrti u Jeruzalemu, a onda se to s vremenom proširilo svuda po svijetu, tako da su vjernici išli od postaje do postaje, razmatrajući pritom koju je žrtvu Krist podnio za spasenje svijeta. Danas je ukupno 14 postaja, a nekada ih je bilo uglavnom 7, ali su ponekad dosezale i do broja 30. Najčešće su bile smještene u malim kućicama koje su se nalazile uz pristup crkvama, tako da su se vjernici idući na svetu Misu mogli podsjetiti na značenje Kristove žrtve. Pobožnost su posebno širili franjevci pa je papa Inocent XI. 1686. godine odobrio postavljanje postaja križnog puta u svim franjevačkim crkvama. Papa Klement XII. 1731. god. odobrenje je proširio na sve druge crkve, uz uvjet da ih postave franjevci, uz suglasnost mjesnog biskupa. Tada se i utvrdilo da broj postaja bude 14. Odobrenje da se postaje križnog puta podižu bez nadležnosti franjevaca izdano je 1862. god.

Pobožnost prati Kristov križni put od trenutka osude na smrt do polaganja u grob. Nadahnjujući se na Svetom pismu u postajama su redom molitveno opisani događaji koji su se zbivali dok je Isus bio predan da se pogubi, ismijavan, bičevan i okrunjen trnovom krunom, a onda i što je doživljavao idući do Golgote. Obično treba 15 minuta da se stigne na to brdo, ali Isusu je vjerojatno trebalo najmanje pola sata, tijekom kojih je doživio teške oblike poniženja i iscrpljivanja, tako da je od težine križa triput pao. Križnim se putem pobuđuju osjećaji vjernika: suosjećanje, supatnja, zahvalnost, prezir prema vlastitim grijesima, svijest o podnesenoj Kristovoj žrtvi za naše otkupljenje itd. Naglašena je i bol Blažene Djevice Marije koja ga je pratila cijelim putem, a i to je stalna nit vodilja koja se nudi vjernicima na razmatranje.

Po dolasku na Golgotu Isusa su svukli i pribili na križ. Iako se u križnim putevima redovito prikazuje da je Isus nosio križ, vjerojatnije je da nosio samo poprečnu gredu. Naime, na Golgoti ili Kalvariji (Golgota je hebrejski naziv, Kalvarija latinizirani, a riječ je o istom brdu) bilo je stratište s unaprijed postavljenim uspravnim gredama, a onda bi se osuđenici na smrt prikovali na poprečnu gredu, podigli i dodatno prikovali na uspravnu gredu, što je tvorilo oblik križa. Vjerojatno je tako bilo i s Isusom. Redovito su na smrt razapinjanja bili osuđivani najokorjeliji zločinci, pa nam se stavlja pred oči razmišljanje nad poniženjem koje je za nas i naše spasenje na sebe primio nedužni Isus.

Iz papine poruke za korizmu 2024.

Bog se nije umorio od nas. Prihvatimo korizmu kao jako vrijeme u kojem nam ponovno dolazi njegova riječ: »Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva« (Izl 20, 2). To je vrijeme obraćenja, vrijeme slobode. Samoga je Isusa, kao što se podsjetimo svake godine na Prvu korizmenu nedjelju, Duh odveo u pustinju da njegovu slobodu stavi na kušnju. Kroz četrdeset dana On će biti pred nama i s nama: On je utjelovljeni Sin. Za razliku od faraona, Bog ne želi podanike, nego sinove i kćeri. Pustinja je prostor u kojem naša sloboda može sazrjeti u osobnu odluku da ne padnemo ponovno u ropstvo. U korizmi pronalazimo nove kriterije prosuđivanja i zajednicu s kojom možemo krenuti na put kojim nikad prije nismo išli.

U mjeri u kojoj će ova korizma biti vrijeme obraćenja, čovječanstvo koje luta osjetit će dašak kreativnosti: bljesak nove nade. Želim vam reći isto ono što sam rekao mladima s kojima sam se prošloga ljeta susreo u Lisabonu: »Tražite i riskirajte, tražite i riskirajte. U ovom povijesnom času izazovi su ogromni, jecaji bolni. Proživljavamo treći svjetski rat koji se vodi u dijelovima. Osmjelimo se gledati na naš svijet ne kao da je na umoru, nego u procesu rađanja, ne na kraju, nego na početku velikog novog poglavlja povijesti. A za to je potrebna hrabrost« (Obraćanje studentima, 3. kolovoza 2023.). To je hrabrost obraćenja, izlaska iz ropstva. Vjera i ljubav to dijete nadu drže za ruku. Uče ga hodati i, istodobno, ono njih vuče naprijed.